SPOMEN NA ABDULLAHA IBN MUBAREKA .k.s.

Murid Član od: Jul 16, 2007 Poruke: 240 Lokacija: dunja fani baki HU !

Abdullah ibn Mubarek, sedlo svog vremena, stub sigurnosti, imam šerijata i tarikata, istinski borac u dvostrukom džihadu, Allah mu se smilovao. Nazivali su ga vladarom učenjaka. Po znanju i hrabrosti bijaše bez premca, uglednik tarikata i plemić šerijata. U znanostima je dosegao zavidnu razinu. Posjetio je mnoge šejhove i od svih bio dobro prihvaćen. O njemu je mnogo govoreno i spominjani su njegovi kerameti.

Njegovo preobraćenje desilo se tako što se bijaše ludo zaljubio u neku djevojku. Cijelu hladnu zimsku noć proveo je oko zidova kuće svoje voljene, nadajući se da će se ona pojaviti. Kad svanu jutro, shvati da ga je ljubav prema djevojci potpuno omamila. Reče sebi: "Sram te bilo, sine Mubarekov! Cijelu noć do jutra proveo si na nogama zarad svoje strasti, a izluđuje te kad imam na namazu uči neku dužu suru." Osjeti grižnju savjesti, učini tevbu i predade se ibadetu. Naposljetku doseže takav stupanj da ga mati jednom zateče kako spava u vrtu, dok ga je zmija otrovnica hladila stručkom narcisa kao lepezom.

Onda napusti Merv i neko vrijeme provede u Bagdadu, posjećujući šejhove. Potom otiđe u Mekku, proboravi ondje izvjesno vrijeme, pa se vrati u Merv. Ljudi u Mervu lijepo ga prihvatiše. Jedni su se čvrsto držali fikha, a drugi su se oslanjali na hadise, no on je bio omiljen među obje grupe, pa ga prozvaše Radijjul-Ferqejn (Onaj kojim su dvije grupe zadovoljne). Naposljetku Abdullah otide u Hidžaz i tamo se nastani.

Prenosi se da bi jednu godinu posvetio hadžu, drugu džihadu, a treću trgovini, pa bi svoju zaradu dijelio vjernicima. Kažu da bi Abdullah plakao kad bi sreo nekog čovjeka ružne naravi. "Zašto plačeš? , pitali su ga, a on reče: "Onaj jadničak ode, a njegova loša ćud još je s njim."

Kažu da je jednom, idući na hadž, jahao kroz pustinju na svojoj kamili, naiđe na nekog siromaška, pa mu reče: "O dervišu, ja sam imućan i pozvan sam da dođem onamo. Kamo si ti siromah krenuo?" Derviš odgovori: "Domaćin je Plemenit, pa On voli da ugosti siromašne. Ako je tebe pozvao Kući Njegovoj, mene je pozvao k Sebi lično" Abdullah reče: " Da, ali On je od nas imućnih zatražio zajam”, a derviš odgovori: "Ako ga je i zatražio, zatražio ga je radi nas." Abdullah se postidi i reče: "Imaš pravo."

Bio je bogobojazan do krajnje mjere. Imao je skupocjenog konja, pa jednom negdje zastade da klanja namaz i vidje čovjeka kome je trebao konj za vuču pluga. Abdullah mu darova svog konja, pa nastavi dalje pješke. Jednom je iz Merva otišao u Šam samo da bi vratio pisaljku koju je od nekog pozajmio pa je zaboravio vratiti.

Prenosi se da nekom slijepcu rekoše: "Dolazi Abdullah ibn Mubarek, pa zaišti od njeg šta god ti treba!" Kad Abdullah naiđe kraj njega, slijepac reče: "Zastani ovdje, o Abdullah!" Abdullah stade, a slijepac mu reče: "Zatraži od Boga da mi vrati vid!" Abdullah diže ruke i prouči dovu. Istog trena slijepac progleda.

Bijaše mjesec zul-hidždže, a Abdullah se zateče u nekoj pustinji. Imao je žarku želju da bude na hadžu, pa reče sebi: "Nisam tamo, ali ponašaću se kao da jesam. Neću kratiti dlake niti sjeći nokte, pa mi se to možda upiše u sevab." Uto ugleda neku staricu. Bila je pogrbljena i oslanjala se na štap. Ona ga oslovi: "O Abdullah, bi li volio otići na hadž?" "Bih, odgovori on, pa starica reče: "Poslali su me da te dovedem na Arefat." Abdullah reče sebi: "Još tri dana ostalo je do hadža, pa kako bi me ona mogla dovesti na Arefat?" Starica reče: "Neko ko sabahski sunet klanja u Sendžabu, farzove na obali Džejhuna, a kad svane već je u Mervu, može te odvesti na Arefat." Abdullah je pričao: "Rekoh bismillah i pođoh s njom. Nailazili smo na neke velike rijeke koje ni lađom ne bi lahko prešao. Kad bismo naišli na rijeku, starica bi mi samo rekla: ’Sklopi oči!’ Kad bih otvorio oči već bismo bili na drugoj obali. Tako me dovede na Arefat. Pošto smo obavili hadž, tavafe, saj i umru, starica mi reče: `Hajdemo, imam sina koji boravi u pećini, zauzet ibadetom!' Nađosmo se tamo, pa vidjeh mršavog mladića, blijedog ali blistavog lica. Kad ugleda majku, kleknu pred nju i stade joj ljubiti stope. Onda reče: 'Nisam te očekivao, ali Bog te poslao ovamo, jer ja odlazim. Došla si baš na vrijeme da me ispratiš. Starica mi reče: 'Abdullah, pripremi se da ga ovdje sahraniš!' Mladić tad umrije i tu ga sahranismo. Onda mi starica reče: 'Ja nemam nikakvog drugog posla. Do kraja života ostat ću ovdje pored njegovog kabura. Idi sad, dogodine me ovdje nećeš zateći, pa me se sjeti dovom!"'

Abdullah jednom bijaše u haremu Ka'be. Obavio je obrede hadža, pa se skloni da malo odspava. U snu vidje kako se s nebesa spuštaju dva meleka. Jedan upita drugog: "Koliko je ljudi ove godine došlo na hadž?" "Šesto hiljada, odgovori ovaj. Onda prvi upita: "A koliko je onih kojima je Allah prihvatio hadž? , a drugi odgovori: "Nije nijednom:" "Kad to čuh, pričao je Abdullah, "sav pretrnuh. Rekoh: `Pa kako to?! Toliki svijet okupio se sa svih strana, tolike su muke podnosili i prešli dugačke putove, prohodili kroz pustinje... i zar sve to uzalud?!" Onda melek reče: "U Damasku živi jedan obućar, zove se Ali ibn Muvaffak. On ove godine nije došao na hadž, ali njegov je hadž prihvaćen i svi su mu grijesi oprošteni." "Probudih se", priča Abdullah, "i rekoh sebi: `Valja mi otići u Damask i posjetiti tog čovjeka: Stigavši u Damask, potražih njegovu kuću i nađoh je. Izađe čovjek, pa ga upitah kako se zove. 'Ali ibn Muvaffak', odgovori mi. 'Trebao bih razgovarati s tobom, rekoh. `Govori', reče, pa ga upitah čime se bavi, a on mi kaza da je obućar. Ispričah mu svoj san, a on upita: `Kako se ti zoveš?' 'Abdullah ibn Mubarek', rekoh. On tad kriknu i onesvijesti se. Pošto dođe sebi, rekoh mu: 'A sad mi pričaj o sebi'. I on ispriča: Već trideset godina želja mi je da odem na hadž. Radeći kao obućar uštedio sam tristopedeset dirhema i htjedoh ove godine obaviti hadž. Žena mi zatrudni, pa jednog dana osjeti miris hrane iz susjedstva i poželje to jesti. Otiđoh kod komšije i ispričah o čemu se radi, a komšija zaplaka i reče mi: `Već sedam dana djeca mi nisu ništa okusila. Danas nađoh pokraj puta mrtvog magarca, otkinuh komad mesa, pa skuhah na tome ručak. Nažalost, to nije halal hrana i ne mogu ti dati da to poneseš ženi. Srce mi se cijepalo slušajući to što je pričao. Donesoh onih tristo dirhema i dadoh mu ih, rekavši: `Potroši ovo na djecu, pa neka to bude moj hadž." Abdullah, saslušavši ovu priču, reče: "Pravo je rekao melek u mom snu i Vladar je doista pravo presudio.

Murid Član od: Jul 16, 2007 Poruke: 240 Lokacija: dunja fani baki HU !

Prenosi se da je Abdullah imao učenog slugu. Neko reče Abdullahu: "Onaj tvoj sluga pljačka grobove, pa tebi donosi novac." Abdullahu to teško pade te odluči da jedne noći uhodi slugu. Sluga otiđe na groblje, otvori jednu grobnicu, uđe unutra i stade u mihrab koga je ondje sebi napravio. Abdullah priđe bliže i vidje slugu kako klanja i uči dove. Momak je vezao sebi lanac oko vrata i činio sedždu gorko plačući. Do pred zoru ostade ondje, a onda ode u džamiju na sabah-namaz. Poslije namaza ovako se obrati Bogu: "Bože, i danas mi valja gazdi donijeti dirhem. Ti si Onaj Koji pomaže nevoljniku, pa udijeli mi iz Tvojih riznica!" Džamiju obasja neko čudno svjetlo i u ruci sluge stvori se dirhem. Abdullah ne izdrža, priđe slugi, zagrli ga, poljubi u čelo i reče: "Hiljadu bih života dao za ovakvog slugu! Kamo sreće da si ti moj gazda, a ja tvoj sluga." Istog trena sluga umrije u Abdullahovom naručju. Abdullah ga odmah sahrani, u onoj odjeći u kojoj se zatekao, u istu onu grobnicu u koju je dolazio klanjati. Istu večer, u san mu dodoše Prvak poslanika i hazreti Ibrahim, jašući na buracima, i rekoše: "O Abdullah, zašto si našeg prijatelja sahranio skupa s davno raspadnutim lešom?!"

Abdullah bi jutrom žustro i poletno dolazio u džamiju, pa mu jednom neki mladić šerifija reče: "Ja sam Muhammedov potomak, a ipak me ujutro treba šilom ubosti da se rasanim. Otkud tebi takav zanos i polet?!" Abdullah mu odgovori: "Otud što ja postupam onako kako je postupao tvoj djed, a ti ne. Tvoj otac bješe Poslanik Božiji i u nasljedstvo je ostavio znanje, a moj otac bješe čovjek od ovog svijeta i u nasljedstvo je ostavio ovosvjetski imetak. Ti si uzeo nasljedstvo mog, a ja tvog oca" Navečer usni Poslanika, blagoslov i mir neka je na nj, i vidje da je Poslanik neveseo. "O Vjerovjesniče, šta ti je?, upita Abdullah, a Poslanik reče: "Nisi trebao biti onako grub prema mom potomku" Ujutro Abdullah ode kod šerifije i izvini mu se. Taj mladić naredne večeri usni Poslanika i on mu reče: "Da si ti onakav kakav trebaš biti, Abdullah se ne bi prema tebi onako ponio." Onda šerifija posjeti Abdullaha, izvini mu se i učini tevbu.

Sehl ibn Abdullah redovno je posjećivao Abdullahova predavanja. No, jednog dana reče: "Neću više dolaziti kod tebe, jer one tvoje sluškinje zaista su nepristojne. Izašle su na doksat, smijale se i zvale: `Sehl, dragi! Dodi k nama!' Red bi bio da ih upristojiš!" Sehl ode, a Abdullah reče svojim muridima: "Spremite se za Sehlovu dženazu'. I zaista, istog dana Sehl umrije. "O šejhu, upitaše muridi, "kako si znao da će Sehl preseliti?" Abdullah reče: "Ja nemam sluškinja, a te djevojke koje je on vidio bile su džennetske hurije."

"Pričaj nam o nečemu što te zadivilo , rekoše Abdullahu, pa on kaza: "Sretoh jednog isposnika koji je od silna ibadeta bio sasvim onemoćao. 'Kako se stiže k Bogu?, upitah ga, a on mi reče: 'Ako si doista spoznao Boga, onda znaš i kako se k Njemu stiže. Ja Ga nisam spoznao, a ipak Mu ovoliko robujem, pa kako si ti, koji si Ga spoznao, tako nemaran prema Njemu?!" Spoznaja, dakle, mora uroditi strahom, a kad neko nema straha od Boga, to je znak da se radi o neznalici.

Abdullah otiđe u džihad, pa se nasamo suoči s nekim nevjernikom. Nastupi vrijeme za namaz, te Abdullah zatraži od nevjernika da ga pusti da klanja. Domalo, nevjernik reče da je sad vrijeme da on obavi svoju molitvu. Nevjernik se okrenu prema svom idolu, a Abdullah pomisli: "Sad je prava prilika da ga smaknem" Isuka mač i priđe nevjerniku, kad začu glas: "O Abdullah, bit ćeš pitan za svoja obećanja!" Abdullah gorko zaplaka, nevjernik se okrenu i vidje Abdullaha kako stoji ponad njega s isukanim mačem. "Šta ti je?", upita, pa mu Abdullah ispriča šta se desilo. Nevjernik tad zaplaka i reče: "Ne pristoji čovjeku oglušiti se o Boga Koji kori Svog prijatelja radi Svog neprijatelja." Postade musliman i posvema se posveti putu vjere.

Abdullah otiđe na bazar u Nišaburu. Bila je zima, a on vidje nekog roba kako, odjeven u tanku košuljicu, dršće od hladnoće. Abdullah mu priđe i rede: "Zašto ne kažeš svom gazdi da ti kupi nešto toplije?, a rob odgovori: "Zašto bih mu ja govorio? On dobro zna kako mi je." Abdullahu se svidje taj odgovor, zaplaka i reče: "Od ovog roba treba učiti o tarikatu!"

Abdullahu neko umrije, pa ljudi dođoše izraziti saučešće. Dođe i neki vatropoklonik, pa reče: "Kad pametnog snađe nesreća, on prvi dan čini ono što neznalica čini treći dan." "Zapišite ovo što kaza, reče Abdullah, "jer mudrost je u ovim riječima."

"Šta je čovjeku najkorisnije?, upitaše Abdullaha, a on reče: "Prava pamet." "Nema li je?, upitaše, pa reče: "Lijepo ponašanje:" "Nema li ni tog?, upitaše opet, a šejh odgovori: "Privržen prijatelj s kojim se može posavjetovati:' "Ako nema ni toga? , ponovo će, pa Abdullah kaza: "Stalno ćutanje." "Ako to ne može?, upitaše, pa šejh kaza: "Neka, onda, umre istog časa."

Abdullah je rekao: "Nije tevekkul kad ti tvrdiš da imaš tevekkula, već kad te Bog ubraja među one koji se uzdaju u Njega." I rekao je: "Raditi da se zaradi ne znači ne biti pobožan i nemati tevekkula, jer i to je ibadet." Pa je kazao: "Nema dobra u čovjeku koji se ne hrani svojim radom" Također je rekao: "Ko ne okusi slast robovanja Bogu, taj ne zna šta je užitak.' I kazao je: "Ko se dobro brine o svojoj porodici, pa pokrije svoje dijete kad se ono u snu otkrije, vrliji je od onog koji je otišao u džihad." Rekao je još: "Što više vidiš da te ljudi cijene, to više ponizi svoje jastvo.'

"Šta je lijek srcu?, pitali su Abdullaha, a on reče: "Kloniti se ljudi." Rekao je: "Biti nadmen prema moćnicima i skroman pred siromasima jeste pobožnost." Kazao je: "Biti pokoran Bogu znači biti uznosit prema onom ko uživa visok dunjalučki položaj, a ponizan prema onom čiji je dunjaluk neugledan."

Neko je pred Abdullahom ogovarao nekog, a on reče: "Kad bih ogovarao, onda bih ogovarao svog oca i majku, jer oni su najdostojniji da im činim dobro:" Prenosi se da kod Abdullaha dođe neki mladić, kleknu pred njeg, zaplaka i reče: "Počinio sam tako grozan grijeh da me stid i reći o čemu se radi!" "Šta si uradio? , upita Abdullah. "Bludničio sam', reče mladić, a Abdullah kaza: "Uh, već sam se pobojao da si nekog ogovarao!"

Abdullah je za života sav svoj imetak podijelio sirotinji. Kad bi mu došao gost, iznio bi pred njeg sve što bi imao, govoreći: "Gost je od Boga poslan."

Njegova žena jednom grozno opsova, a Abdullah reče: "Takva mi žena ne treba u kući, dade joj njen mehr i razvede se od nje. Božijom voljom, na njegovo predavanje dođe kćer jednog imućnika, dopade joj se kako Abdullah govori, pa reče ocu: "Udaj me za Abdullaha" Otac joj udovolji i darova im pedeset hiljada dinara. Abdullahu u snu bi rečeno: "Zarad Nas si se razveo od žene, pa smo ti je zamijenili boljom, e da bi znao da Nama niko ne može štetu nanijeti:"

Na samrti Abdullah razdijeli sirotinji i posljednje što mu je od imetka preostalo. Jedan njegov murid reče mu: "Ti imaš i tri neudate kćeri, pa se i za njih trebaš pobrinuti; a on odgovori: "Imam ih na umu, ali za ispravne se On brine, a On se može pobrinuti bolje nego Abdullah." Umirući, on otvori oči, nasmija se i reče: "Za ovako nešto neka se trude trudbenici.“ (Kur´an, 37:61)

Neko usni Sufjana Sevrija, Allah mu se smilovao, pa ga upita: "Kako je Bog postupio prema tebi?, a on odgovori: "Smilovao mi se." "Kako je Abdullahu ibn Mubareku tamo? , upita ovaj, a Sufjan reče: "On je od onih koji dvaput na dan izlaze pred Istinitog."

Rođen 118., umro 181. h. g., sačuvano jedno njegovo djelo posvećeno principima isposništva.

jonus je uzeo.:

SPOMEN NA ABDULLAHA IBN MUBAREKA,
ALLAH MU SE SMILOVAO

Poglavlje iz knjige: SPOMENICA DOBRIH (Tadhkirat al-Awliya), Feriduddin Muhammed Attar, Izdavač: Kulturni centar ambasade I. R. Iran u BiH, Sarajevo, 2004. god.